Image and video hosting by TinyPic Sve čega nema

Sve čega nema

Dobrodošli na moj blog


21.08.2016.

Ne znam

Nije do alkohola. Ne znam zašto je toliko trebalo mome tijelu da osjeti požudu. Koliko sam samo egocentrična večeras. Ne mogu da se suzdržim. Nešto je opako životinjsko u meni večeras, nešto prljavo i nešto što nisam ja. A nije ni jedan čovjek. To je iskonsko. Neki osjećaji trebanja i nastavljanja i potrebe da kraj nikad ne nastupi. Osjećam se kao čovjek i živo biće. U isto vrijeme osjećam se kao manje ja. Koliko sam naviknuta na vodu to je kopno više uznemirujuće. A stvoreni smo za kopno, ne za vodu, zar ne? Ne znam šta da ti kažem, dovela sam se na takvo mjesto gdje ne prestajem da pričam o jednoj temi koja me dugo proganja... Samo nekako, ne znam ni sama kako, uspijem da kažem mislima da odjebu od mene i tako za kratko i bude, i onda mogu da zaspim i barem kratko, hodam po suhom tlu.

09.08.2016.

Vantablack

Ništa je ništa.
Sve je sve.
Sve je ništa.
I ništa je sve.

Bol je bol.
Ljubav je ljubav.
Ljubav je bol.
I bol je ljubav.

Crvena je crvena.
Plava je plava.
Crvena je sve osim crvena.
Plava je sve osim plava.
Crvena je i žuta i zelena i plava. Ali crvena nije.
Plava je i žuta i zelena i crvena. Ali plava nije.

I tako. Sve nije sve.
I ništa nije ništa.
I tako u krug.

A ja sam samo vantablack.

05.08.2016.

05.08.2016.

Drunk. alone. morning at the seaside.

04.08.2016.

Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom

Ne sjećam se da li sam ikada više željela svoj krevet, svoj jastuk i jorgan. Ne sjećam se jesam li ikada više željela svoj trpezarijski sto i svoj aparat za kafu. Ne sjećam se jesam li ikada više željela svoj dom. Ne sjećam se jesam li ikada više željela svoju porodicu pored sebe, na kojem god mjestu na svijetu. Tužno je što mnoge stvari uzimamo zdravo za gotovo, i to što ne uviđamo da je najveća sreća ondje gdje te vole i žele pored sebe. I koliko je tužno što ponekad odbacimo svoje najbliže ne shvaćajući da je ustvari tu najveća sreća i najljepši mir. I da nam drugo više ništa ne treba. Apsolutno ništa. Ne sjećam se da li sam ikada više željela da budem u majčinom zagrljaju.

31.07.2016.

Nabacano

-Ne traži od mene da lažem,
U onome smislu da se pretvaram
-Da lažem da sam uzbuđena
-Ili da se radujem
-Ili da čekam nešto.
-Ja odavno više ne čekam.
-Moj život je jedno jezero.
Mutno, modro, zeleno.
I nikuda ne ide.
-Opustim se previše
-Moram da lažem
Jer život ljudima nije jedna ravna linija
Jedna konstanta
Jedno mrtvačko stajanje
-Moram da lažem
-Moram da se radujem It's a boy, boy oh boy.
Ili da ostanem potpuno neshvaćena.
-Vrijeme će doći, ali ne čekam ja.

25.06.2016.

Fantomska bol

Osjećam se, boli me. Boli me nešto čega nema. Nikada ga nije ni bilo. Pa ipak kao da ga poznajem i kao da je oduvijek tu, kao da mi je urođen. Fantomska bol. Osjećam da dio mene fali i strašno me boli. Može li se čovjek ikada osjećati ispunjenim sam? U nekim momentima sigurno, ali šta kada nema više šta da se radi. Ja imam šta da radim, i većinu vremena osjećam se dobro, samo dobro. Nikada predobro i presretno. Uvijek nešto fali, ili neko, da podijelim svoj dobar osjećaj s nekim. Nije da ne mogu da budem sama, naprotiv, jako mnogo vremena izdvajam samo za sebe i uvijek radim što hoću i kako hoću. Poslije dugog uživanja u samoći shvatim da čovjek treba čovjeka. I tad se osjetim usamljeno. Iz osjećaja se nekako, s uzburkanim mislima rodi ljubav, ne općenita, nego posebna, osjećam da volim nekoga, i osjećam kako je voljeti. I kad me probudi stvarnost i kada shvatim da je za mene to metafizika i da fizički materijalno ništa ne postoji onda osjetim bol.

02.06.2016.

Danas

„ ... Kako si

Nježan i krhak

A treba da živiš

Treba da živiš međ ljudima a riječi nemaš

Treba da živiš međ vucima a zuba nemaš

A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka

Vuka i čovjeka ...“


29.05.2016.

Boli

Težina na grudima. Teško mi je. Svako ima svoju nesreću. Ali to nije dovoljno, bitno je samo ono što je nama i nepravda koja je učinjena nad nama. Nikada se nisam tješila tuđom nesrećom ublažavajući tako svoju, ali sam vremenom naučila kako da se nosim sa stvarima koje ne mogu promijeniti i kako da se nosim sa tim što neke stvari mogu promijeniti ali ih ne mijenjam. Boli me svaki put kad mi najbolji prijatelj kaže kako je moja filozofija glupa i boli me kad misli da samo prosipam šuplji priču i govorim nestvarne stvari. A ja sam iskrena uvijek, i ne vjerujem u nemoguće. Boli kada te neko ne razumije, a još više kada ni ne pokušava da razumije. A onda ja pokušavam i to da razumijem. Svejedno, opet boli. I boljeće svaki put, svaka rečenica upućena svaki put sa tračkom nade da će se negdje u tom prostranom svemiru negdje čuti, nekada, ikada. Ne prestajem pokušavati, iako je svaki uviđaj da se moja poruka nigdje ne prima, da samo visi negdje u prostranstvu, okretaj noža u mojim grudima. Sve dok ne stanemo ispred ogledala i ne počnemo kriviti sebe za sve neuspjehe koji nam se dešavaju, ne možemo nastaviti sa životom, barem ne u onom smjeru nabolje. Ne očekujem ništa, ne želim ništa i ništa mi ništa ne može, tako barem manje boli.

13.05.2016.

Jedno biće

Jako često poželim samo premotati ovaj život. Od raspoloženja zavisi da li ga želim premotati unatrag ili unaprijed. Unaprijed kada mi više ni do čega nije stalo, a untarag kada mi se iz nekog ludog razloga sve pokušava ponovo. Koliko puta sam do sada entuzijastično uzvikivala:"Valja početi!" Živjeti. I zaista sam željela. A onda se nakon još nagomilanih neuspjeha srušim, baš jer znam da sam pokušala. I svaki naredni put kad se dižem sve je teže i sve više boli. Neke život ojača a neke dotuče. Nečije biće je čelično a nečije krhko. Osjećam posljedice zatvorenosti u sebe. Ponekad se neka imitacija inata iz bića javi i upravlja bićem tako da ono izgleda i ponaša se kao član društva. Inat, jer biće ne želi da biće pomisli da je biće strašljivo i nemoćno. Imitacija, jer pravi inat uvijek istjera svoje do kraja i ne popušta. Inat nije moja stvar, i žao mi je što je tako. Da, biće u sred priče batali oštrinu i žestinu inata, jer smatra prljavim postupanja zarad ciljeva do kojih se dolazi iz niskih pobuda, zadovoljavanjem ispunjavanjem sopstvenih i društveno općeprihvaćenih očekivanja. Ono što bi biće željelo da bude i tada bi bilo zadovoljeno i ono što se od bića očekuje kako bi i drugi bili sretni. Naravno, biće samo tako pogrešno misli, jer zaboravlja koliko je zapravo biće lijepo. Lijepo je čitavim svojim bićem, onakvo kakvo jeste. I ne treba mijenjati čak ni svoju zatvorenost, posljedice za to postoje ali one ne predstavljaju ništa negativno, ni pozitivno ni negativno, nego eto samo proizvode činjenicu koja mora da se desi. Postoje samo posljedice misli da nešto nije uredu s bićem. A sve je uredu, ali iz nekog razloga jako teško se svakodnevno pomiriti. Biće ponekad ima potrebu da iskali bijes i vrlo često prekasno shvati da ga to nije oslobodilo već ga je ustvari samo zarobilo u kutiju razmišljanja koja već neko vrijeme teško zaudaraju.


08.05.2016.

Ne želim da mislim o tome

Ponekad čovjek ne može a da ga ne obuzme strah od budućnosti. Kao večeras mene. Nije to nikakav precizno određen strah, led u tijelu kada pogledaš dvije osobe i shvatiš da tebi nešto takvo nikada neće da se desi. Neće, jer prekasno je za ludu mladost, protraćena je. Neku noć sanjala sam kako kopam neke jame iz kojih su iskakali crni pacovi. Onda je došla krtica i počela da kvari moje iskopane puteve. Na koncu je napravila tunel u snijegu kao zamku za malu djecu koji vodi u provaliju. Pokušavala sam da uništim njen zlokobni tunel ali nisam uspjela, a ona mi se, iskačući brzo i spretno iz rupe u rupu smijala kad god bi se pokazala. Ni u snu nisam znala da je pobijedim, moju crnu ja.


Stariji postovi

<< 08/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
1921